Balansiranje napora s lakoćom !

Dvorana je bila puna jogija koji su tiho sjedili na svojim prostirkama za jogu, čekajući da moj sat počne – posljednji sat na četverodnevnom festivalu joge. Dok sam promatrla tu scenu, mogla sam vidjeti da su svi izgledali prilično umorno. Više nisu zračili onom dodatnom energijom iščekivanja koju su imali prvog dana. Bili su mirni i prizemljeni, dijelom zbog sve dobre joge koju su radili, ali i zato što su bili fizički iscrpljeni i mentalno preopterećeni od svih učenja koja su primili u tako kratkom vremenu.

Što bih im mogla ponuditi da ih ne bi dodatno opteretilo — da bi im se tijelo napunilo energijom, a um opustio? Odlučila sam ih pitati. “Kako se osjećate? Imate li kakvih zahtjeva?” Glas je doviknuo: “Nema više otvaranja kukova!” Ovaj zahtjev je bio podržan od druge, pa i od treće osobe i ubrzo je postao jednoglasan. “OK, odgovorila sam, “Danas ćemo raditi zatvaranje kukova.”

Svi su se tome smijali, ali ja se nisam šalila! Kad se krećemo samo u jednom smjeru, objasnila sam, gubimo ravnotežu. Naše snage jačaju, ali naše slabosti postaju slabije. Naša otvaranja kukova mogu postati jača, ali gdje sve to završava?

Yoga tada postaje izvor našeg  nezadovoljstva, što je suprotno od  santoshe ili zadovoljstva (jedne od pet  niyama navedenih u Yoga Sutrama). Umjesto da budemo zadovoljni onim što doživljavamo dok kroz to prolazimo, zaglavimo se u krugu žudnje – još otvaranja, još otvaranja, još otvaranja!

Budući da mnogi od nas ionako dolaze na jogu osjećajući se nekako zatvoreno, žudimo za pozama koje nas otvaraju na mjestima za koja nismo ni znali da ih treba otvoriti – bokovima, ramenima, donjem dijelu leđa, pa čak i probavnom traktu. Početnici obično uče raditi detaljne vježbe, kao što je širenje prstiju što je moguće šire, kako bi doista osjetili ruke. Učitelji joge potiču ovu vrstu uvodnih pokreta kako bi pomogli početnicima da razviju taktilnu svijest o svom tijelu. Jednom kad osjete gdje su im ruke i noge, stopala i šake u prostoru i u međusobnom odnosu, učenici mogu početi razvijati snagu, fleksibilnost i koordinaciju. U početku ovaj proces zahtijeva puno fizičkog napora i mentalnog fokusa, ali svakako ne želimo tu ostati.

Kako naša praksa prelazi na srednju razinu, možemo početi raditi na suptilnijim radnjama i usavršavanjima. Kako tijelo postaje življe i osjetljivije, primjećujemo da više ne trebamo raditi super-jakim intenzitetom. I dalje trebamo uložiti trud, naravno, ali koliko truda? Budući da je joga spoj tijela i uma, odgovor na ovo pitanje možemo tražiti sa dva gledišta: fizičkog i mentalnog.

SREDNJI PUT

Fizička praksa joge naziva se Hatha joga. “Ha” predstavlja kvalitetu grijanja uma, a  “Tha” njegovu kvalitetu hlađenja. Naša praksa asana nudi nam dva položaja koji izražavaju ove suprotnosti – toplinu napora i kvalitetu hlađenja oslobađanja – Tadasana  (položaj planine) i  Shavasana (položaj mrtvaca) . Kad ste na prostirci, bez obzira na to koji položaj radite, možete li iskusiti izlazni napor koji utjelovljuje Tadasana u jednakoj mjeri s unutarnjim osjećajem otpuštanja s kojim se susrećete u Shavasani? Otkrijte ono između mjesto sastavljeno od prave mješavine Tadasanine odlučne snage i Shavasanine tihe opuštenosti. Čak i kada radite Tadasanu, ne stežete sve svoje mišiće boreći se za život, zar ne? Takva vrsta ekstremnog napora promašuje bit asane: onu postojanost i lakoću. Naravno, kada se otpustite u shavasanu, ne otpuštate se potpuno ili biste uskoro duboko zaspali. Mišići sigurno pronalaze osjećaj lakoće, ali um ostaje bistar, miran i budan.

Otkrijte ono između mjesto sastavljeno od prave mješavine tadasanine odlučne snage i shavasanine tihe opuštenosti.

Budistička priča prilično lijepo objašnjava ovaj koncept. Glazbenik je jednom upitao Buddhu kako bismo trebali meditirati. Buddha je odgovorio pitanjem: “Kako ugađaš svoj instrument prije sviranja?” Glazbenik je odgovorio: “Ni prečvrsto, ni prelabavo.” Buddha je rekao: “Upravo tako.”

Naš joga instrument uključuje i um i tijelo. Znamo da će sve što nam padne na pamet utjecati na to kako radimo sa svojim tijelom i obrnuto. Koristan pojam “ne previše čvrsto, ne previše labavo” daje nam smjernicu o tome koliko teško raditi, kada otpustiti, kada više angažirati mišiće, kada otpustiti čeljust. Ovo naprijed-natrag učvršćivanje i omekšavanje, napredovanje i opuštanje, toniziranje i otpuštanje, način je na koji nalazimo ravnotežu u vježbi asana.

Na najdubljoj razini, ne prečvrsto, ne prelabavo, podsjeća nas da ništa nije čvrsto ili trajno. Dok prelazite iz jedog položaja u drugi, potpuno napuštate jedno iskustvo i ulazite u novo. Stara poza više ne postoji, a zapravo nije ni postojala. Bilo je to trenutno okupljanje usklađenosti, daha i pažnje u jedan fizički oblik. A onda je nestalo – čim ste svoje tijelo i um usredotočili na prijelaz, a zatim na sljedeću pozu.

Na najdubljoj razini, ne prečvrtso, ne prelabavo, podsjeća nas da ništa nije čvrsto ili trajno.

Ovo važno učenje odnosi se i na naš svakodnevni život. Možete li sjediti usred svakog iskustva i angažirati se tek toliko da poduprete proces, a istovremeno osloboditi svoj trud tek toliko da iskustvo postane živo za vas i unutar vas? Čineći to, stječemo osjećaj ravnoteže u našim životima. Ni prečvrsto, ni previše labavo stvara otisak ne drame, novu naviku ne paničariti ili hvatati se ili opirati situacijama  koje nastaju, i umjesto toga nam pokazuje kako se potpuno uključiti u te situacije, cijelo vrijeme znajući da će se sve promijeniti bez obzira na vrijeme. 

Izvor: Cyndi Lee