Stephen Cope istražuje privrženost i odgovara na pitanje u čemu je problem? Je li doista prijateljstvo odnos prožet i patnjom? Postoji li neki način na koji nas ta prijateljska ljubav muči? Pa Ne i Da…
Kada privrženost ima svoje prednosti?
Uglavnom je naše dugogodišnje prijateljstvo oplemenjivalo. Iznjedrilo je četiri najviša stanja ljubavi, Brahma Vihare, o kojima uče kontemplativne tradicije: metta (ljubav); karuna (suosjećanje); mudita (radost); i uppekha (mentalna smirenost). Za ova četiri stanja se kaže da su “božanska prebivališta”, ili dom bogova – i u jogijskoj i u budističkoj tradiciji. Buddha je rekao da su upravo ta mjesta naš pravi dom. Naš pravi dom, tada, nije pogođen i napunjen stanjima pohlepe, mržnje, odbojnosti, neznanja, straha ili ljutnje.
Koja je bitna priroda tih mentalnih i emocionalnih stanja? U samom korijenu Brahma Vihara je neka vrsta “prijateljstva prema svim bićima”, stanje dobre volje, želja za dobrom prema drugima i sposobnost da zajedno slavimo i dijelimo radost života. Ispostavilo se da pravo prijateljstvo njeguje ova ekspanzivna stanja, a naša prijateljstva u svom najboljem slučaju evociraju ta stanja – pozivaju ih naprijed, podržavaju ih i potvrđuju. Poznato je da prijateljstva iziskuju najbolje ljudske kvalitete. Znamo, na primjer, da su muškarci i žene na ratištima svijeta motivirani na njihova najviša djela nesebične hrabrosti upravo ljubavlju-prema-drugovima, a ne idejama i ideologijama , zastavama ili plemenskim lojalnostima, već ljubavlju prema pojedinačnim, pravim prijateljima od krvi i mesa. Što vojnici nose uz srce? Ne nose američku zastavu, ili francusku zastavu, već sliku najvažnije voljene osobe.
Kada privrženost može biti nevolja?
U redu, što je onda “Da” dio odgovora? Koji je dio ovih vezanosti zapravo (ili bi mogao biti) pogođen na neki način? Koji dio ovih stanja može uzrokovati patnju i rađati zlu volju? Nije privrženost sama po sebi demon. Nažalost unutar nje postoje demoni, a to su hvatanje, prianjanje, žudnja, zadržavanje—za naše ideje o tome kakva bi druga osoba trebala biti; na aspekte veze koji će se neizbježno promijeniti, teći ili čak završiti; na kontrolu nad onim što zapravo nikada nije pod našom kontrolom. To je namjerno ignoriranje stvarnosti – izvjesnosti – promjene. To je pokušaj da se stvori quid pro quo unutar veze – ili da se prijateljstvo vodi kao neka vrsta posla (Voljet ću te samo onoliko koliko ti voliš mene). Svatko od nas tko je bio u dubokom prijateljstvu iskusio je ova bolna stanja unutar veze. Trenutak kada se otvorena šaka zatvori. Trenutak kada se otvorena šaka promijeni u šaku – stisnutu, zatvorenu, agresivnu, punu zlovolje – tada je ušlo nešto novo. To nije vezanost; to je izopačenost istinske privrženosti. Istinska privrženost traži najistinitiji oblik napredovanja za sebe i za druge. Doista, kada se otvorena šaka promijeni u šaku, osjećamo se odvojeni od svoje prave prirode, zar ne? Odvojeni od našeg unutarnjeg bića, nelagodni, nesretni, izolirani.
Ta bolna stanja nastaju prirodno. Ali kao što je Buddha rekao, oni nisu naš pravi dom. Oni su samo posjetitelji uma i možemo vrlo vješto raditi s njima kako bismo bili sigurni da ne naruše osnovno povjerenje, dobru volju i ljubav koje je u srcu pravog prijateljstva.