Stephen Cope razmatra averziju kontemplativnih tradicija prema privrženosti – i sklonost nevezivanju (vairagya u jogi) – i pita je li privrženost doista tako loša?
Tijekom više od 30 godina koliko sam prakticirao meditaciju, bio sam zbunjen oko pogleda kontemplativnih tradicija na vezanost. Često se opisuje kao nevolja, a za privrženost se kaže da je jedan od najvećih izvora naše patnje. A ipak sam, zapravo, duboko vezan za mnoga ljudska bića u svom životu. Štoviše, uživam u toj privrženosti, ovisim o njoj i osjećam da me ona duboko podržava. Ova fascinantna zagonetka nije se činila dovoljno dobro ispitanom ili raščlanjenom u učenju meditacije i joge. Odlučio sam dublje promotriti ovo pitanje – tijekom protekle četiri godine. Moja četverogodišnja istraga o mom vlastitom prijanjanju. Tijekom protekle četiri godine poduzeo sam istraživanje vlastitih emocionalnih vezanosti, što je kulminiralo objavljivanjem moje najnovije knjige, Prijatelji duše: transformirajuća moć duboke ljudske povezanosti.
Kako bih započeo s ispitivanjem, sjeo sam u svoju radnu sobu i razmišljao o sljedećim pitanjima: Tko su pojedinačna ljudska bića u mom životu za koja sam bio najviše vezan? Kakva je bila priroda te privrženosti? I kakvi su njeni plodovi (dobri ili loši)? Je li bilo dobroga — koje prirode? Je li bilo bolesti – koje prirode? Ohrabrujem vas da sami prihvatite ovu zabavnu i nagrađujuću igru samoispitivanja. U tradiciji joge to nazivamo “samoučenje” ili svadhyaya.
Moja vlastita istraga otkrila je popis (iznenađujuće brzo) od oko 14 ljudi koji su bili najvažniji – koji su bili transformacijski agenti – u mom životu. Skupio sam slike svakog od tih ljudi i njima okružio svoj pisaći stol. Zatim sam se zadubio, pišući kratke eseje o svakoj osobi – kako sam ih upoznao, na koje sam ih posebne načine volio (i na one kojima su oni voljeli mene) i na koje su me načine možda promijenili, preobrazili, pomogli stvoriti ono tko sam danas. Usput sam uvidio da se transformacija zapravo dogodila u samom tom loncu vezanosti. Privrženost nije bila samo OK, bila je bitna. (Doista, rad velikog britanskog psihologa Johna Bowlbyja naučio nas je da je sigurna privrženost drugim ljudskim bićima preduvjet za napredak. Bowlby je čak precizirao da patnja dolazi od nesigurne, tjeskobne, izbjegavajuće ili neorganizirane privrženosti.) Razmotrite kako su vas vaše duboke privrženosti promijenile.
Moj prijatelj Seth, na primjer, bio mi je najbolji prijatelj na koledžu. Upoznali smo se kad sam ga jednog ljeta zaposlio da bude dio mog soboslikarskog posla. Seth je bio otrcani irski klinac, i gotovo sam ga odmah zavolio – unatoč tome što smo se često, poput mačaka, svađali tijekom prvog ljeta. Bio je poletan, pametan, iskren i zaljubljenik u sve što je irsko – osobito u irsku književnost, koju je studirao na Sveučilištu Massachusetts. Sa Sethom samo imao jedno od najdubljih prijateljstava u mom životu. Od početka našeg prijateljstva duboko su nas zanimale misli, težnje, snovi o budućnosti i priče iz prošlosti jedno drugoga. Provodili smo beskrajne sate zajedno, ne samo farbajući kuće, nego kasnije pješačeći planinskim lancem Holyoke i kampirajući u šumama oko ruralnog Amhersta. Upoznali smo svoje obitelji i postali obitelj. Pošteno je reći da smo imali vrlo dugu vezu – onu koja je sazrela u dugotrajno prijateljstvo.
Jesmo li bili vezani? Možemo se kladiti da jesmo. Razgovarali smo svaki dan, pazili jedan na drugog, brinuli jedan o drugome. Kad smo se potukli, brzo smo se pomirili, iako je njegov keltski divlji temperament povremeno smetao tome. I kakva je bila priroda te privrženosti? Prije svega, duboki osjećaj povezanosti – do samih korijena naših duša. Stalna fascinacija i potreba za kontaktom s drugima umom, pa čak i tijelom (iako ne seksualno; hrvali smo se, natjecali u sportu, u planinarenju, na poslu). Osjećaj da je svijet potpuniji sa svakim od nas u njemu. Duboka gorljivost koja je bila jedan od najdubljih oblika ljubavi koje sam ikada iskusio. Pa u čemu je bio problem? Je li to doista bio odnos i sa patnjom? Je li postojao neki način na koji nas je ta ljubav mučila? Pa ne. I da.