Metta – Prostor za iskustvo
1. Sve je počelo sa ženama
“Ne dolazimo u Mettu kako bismo postale netko drugi. Dolazimo kako bismo se ponovno susrele sa sobom.”
Godinama promatram žene koje dolaze na prostirku. Na prvi pogled razlikuju se po godinama, poslu, životnim pričama i iskustvu. Svaka nosi svoju priču. Ali gotovo sve sa sobom donose nešto zajedničko. Umor. Previše odgovornosti. Misli koje ne prestaju. Osjećaj da moraju biti jake, da moraju sve stići i da ne smiju posustati. Mnoge od njih više ni ne primjećuju koliko su se udaljile od vlastitog tijela i od sebe.
Dolaze zbog bolnih leđa, ukočenih ramena ili želje da se više kreću. No vrlo brzo postane jasno da ih na prostirku nije dovelo samo tijelo. Dovela ih je čežnja za mjestom na kojem će barem na trenutak moći odložiti sve uloge koje nose. Mjestom na kojem neće morati biti ničija mama, supruga, kći, zaposlenica ili ona koja uvijek sve drži pod kontrolom. Samo žena koja može udahnuti i biti ono što jest.
Zbog tih žena postoji Metta.
Nisam željela stvoriti još jedan yoga studio niti mjesto na kojem ćemo učiti savršeno izvoditi položaje. Željela sam stvoriti prostor u kojem će se žene osjećati sigurno. Prostor u kojem neće morati ništa dokazivati. Prostor u kojem će moći ponovno uspostaviti odnos sa sobom kroz pokret, dah, tišinu i svjesnu prisutnost.
Zato za mene Metta nije samo studio. Metta je prostor za iskustvo. Mjesto na kojem pokret nije cilj, nego način slušanja vlastitog tijela. Na kojem dah nije tehnika koju treba usavršiti, nego most koji nas vraća u sadašnji trenutak. Na kojem mindfulness nije još jedna obveza na popisu stvari koje moramo odraditi, nego način na koji učimo živjeti.
S vremenom sam shvatila da žene ne mijenja savršena asana. Ne mijenja ih ni još jedna informacija ili još jedna tehnika. Ono što ih mijenja jest iskustvo. Onaj tihi trenutak kada prvi put nakon dugo vremena osjete da ne moraju ništa popravljati na sebi. Kada prestanu voditi borbu s vlastitim tijelom. Kada osjete da su dovoljne upravo ovakve kakve jesu.
To je razlog zbog kojeg postoji Metta. Ne da žene postanu netko drugi, nego da se ponovno susretnu sa sobom.
2. U što vjerujem
“Sve što poučavam može se sažeti u jednu rečenicu: vjerujem da je odnos koji imamo prema sebi važniji od bilo kojeg položaja koji možemo napraviti.”
Godinama sam mislila da žene dolaze u studio zbog yoge. Danas znam da yoga često bude samo razlog zbog kojeg prvi put prijeđu prag. Ono zbog čega se vraćaju nije savršenija asana. Vraćaju se zbog osjećaja koji ponesu kući. Zbog onog trenutka kada prvi put nakon dugo vremena osjete da mogu udahnuti bez žurbe i da ih nitko ne procjenjuje.
Vjerujem da svaka žena u sebi već nosi mudrost koja joj je potrebna. Problem nije u tome što je izgubila sebe, nego što je svakodnevna buka postala glasnija od njezina unutarnjeg glasa. Zato ne pokušavam ženama dati odgovore. Želim stvoriti prostor u kojem će ponovno moći čuti vlastite.
Tijekom godina poučavanja naučila sam da tijelo govori mnogo prije nego što to učine riječi. Ramena koja nose previše odgovornosti. Dah koji je postao plitak. Čeljust koja se gotovo i ne opušta. Nemir koji se ne vidi izvana, ali ga tijelo svakodnevno nosi. Zato vjerujem da tijelo nije projekt koji treba popravljati. Ono je naš dom. Kada ga počnemo slušati s pažnjom umjesto s kritikom, ono nam postaje saveznik, a ne protivnik.
Vjerujem da yoga nije izvedba. Nije savršena fotografija, natjecanje ni popis položaja koje trebamo savladati. Yoga je odnos. Odnos prema sebi, prema dahu, prema vlastitim granicama i prema životu kakav u ovom trenutku jest. Na mojim satovima nije najvažnije koliko duboko ulazimo u položaj. Važnije mi je koliko smo prisutne dok smo u njemu.
Često kažem da mindfulness ne počinje kada zatvorimo oči na meditaciji. Počinje kada ih otvorimo u vlastitom životu. U načinu na koji pijemo jutarnju kavu, razgovaramo s ljudima koje volimo, vozimo automobil ili zastanemo prije nego što odgovorimo. Upravo tamo nastaje praksa koja polako mijenja način na koji živimo.
S vremenom sam prestala vjerovati u velike promjene koje nastaju preko noći. Danas vjerujem u male, gotovo neprimjetne trenutke. U jedan dublji udah. U ramena koja su se prvi put opustila. U ženu koja je nakon sata rekla: “Danas sam prvi put nakon dugo vremena bila dobro.” Upravo se od takvih trenutaka, korak po korak, gradi drugačiji život.
3. Kako poučavam
“Ne poučavam žene kako napraviti položaj. Poučavam ih kako slušati sebe dok ga rade.”
Godinama poučavam yogu i mindfulness, ali danas osjećam da zapravo ne poučavam ni jedno ni drugo. Ono što pokušavam stvoriti jest iskustvo u kojem žena može ponovno uspostaviti odnos sa sobom. Yoga, dah, mindfulness, Yoga Nidra ili Yin samo su različiti putovi prema istom mjestu.
Na mojim satovima ne zanima me koliko duboko netko može ući u položaj. Zanimaju me oči žene koja prvi put primijeti da cijelo vrijeme zadržava dah. Zanimaju me ramena koja se polako spuštaju. Lice koje omekša. Trenutak u kojem prestane pokušavati sve napraviti “kako treba” i jednostavno počne osjećati.
Ne vjerujem da postoji savršena praksa za sve. Svaka žena dolazi sa svojim tijelom, svojim iskustvima i svojim životom. Zato nikada ne poučavam položaj kao cilj. Poučavam ga kao mogućnost. Poziv. Istraživanje. Ako danas tijelo kaže “dosta”, vjerujem mu. Ako traži više prostora, slušam ga. Za mene je to mindfulness u pokretu.
Mindfulness ne odvajam od yoge jer ih ni sama ne doživljavam odvojeno. Dah, pokret, pažnja i odnos prema sebi dio su iste cjeline. Zato svaki sat ima svoju temu, svoju namjeru i svoj prostor za tišinu. Ne želim da žene s mojih satova ponesu samo osjećaj da su vježbale. Želim da ponesu nešto što će ih pratiti kada izađu kroz vrata studija.
S godinama sam naučila još jednu važnu stvar. Ljudi rijetko pamte što sam rekla. Ali vrlo dobro pamte kako su se osjećali. Upravo zato više pažnje posvećujem stvaranju atmosfere nego stvaranju savršenog sata. Vjerujem da siguran prostor može biti jednako važan kao i svaka praksa koju u njemu radimo.
Moja uloga nije voditi žene prema nekom zamišljenom cilju. Moja je uloga neko vrijeme hodati uz njih, ponuditi iskustva, postavljati pitanja i stvarati prostor u kojem će same pronaći svoje odgovore. Kada se to dogodi, znam da je praksa učinila ono zbog čega postoji.
Misao za razmišljanje
“Najljepši trenutak na satu nije kada žena napravi najzahtjevniji položaj. Najljepši trenutak je kada prestane ratovati sa sobom.”
Robertina