„Moram“ rijetko zvuči kao nešto opasno. Najčešće zvuči kao sasvim običan život.
Moram ustati. Moram odgovoriti. Moram završiti. Moram nazvati. Moram kupiti. Moram organizirati. Moram se pobrinuti. Moram stići. Moram biti dostupna. Moram još samo ovo. I onda još nešto. I još nešto.
Većina nas nije jednog jutra odlučila sebe staviti na posljednje mjesto. Dogodilo se puno tiše. Malo po malo. Jedno „samo danas“ pretvorilo se u godine u kojima smo postale jako dobre u tome da primijetimo što treba svima oko nas, a sve slabije u tome da primijetimo što treba nama.
Naučile smo funkcionirati. I često funkcioniramo jako dobro. Držimo posao, obitelj, obaveze, poruke, termine, tuđe potrebe i popis svega što još nije napravljeno. Možemo biti umorne i svejedno nastaviti. Možemo biti preopterećene i na pitanje kako smo odgovoriti: „Dobro sam.“
Izvana to ponekad čak izgleda kao snaga. Ali postoji cijena života koji se predugo živi iz „moram“. U jednom trenutku više ne znamo jesmo li nešto izabrale ili smo samo navikle to raditi. Ne pitamo se što nam treba, nego što je sljedeće.
I tijelo polako postane još jedna stavka na tom popisu. Treba ga razgibati. Ojačati. Smršavjeti. Popraviti držanje. Skinuti napetost iz ramena. Više hodati. Bolje spavati. Biti discipliniranija.
Čak i briga o sebi lako postane još jedno „moram“. Moram vježbati. Moram meditirati. Moram se opustiti. Moram konačno naučiti biti prisutna. I tako čak i ono što bi nas trebalo vratiti sebi pretvorimo u još jedan zadatak koji trebamo dobro obaviti.
Ponekad to vidim čim žena uđe u Mettu. Prostirka je pred njom, sat još nije ni počeo, a ona je već nekoliko koraka ispred sebe. Što će biti poslije sata. Što još večeras treba napraviti. Je li odgovorila na onu poruku. Što je čeka sutra.
Tijelo je stiglo. Ona još nije.
I možda upravo tu počinje praksa. Ne kada napravimo položaj savršeno. Ne kada uspijemo zaustaviti misli. Ne kada se napokon dovoljno opustimo. Nego u trenutku kada primijetimo: „Ah. Evo me opet u moram.“
Bez osuđivanja. Bez još jednog zadatka da to odmah promijenimo. Samo primijetimo.
Jer problem nije u tome što imamo obaveze. Naravno da ih imamo. Problem nastaje kada „moram“ postane gotovo jedini jezik kojim razgovaramo sa sobom. Kada više nema dovoljno mjesta za: želim. Ne želim. Dosta mi je. Treba mi odmor. Ovo mi je važno. Danas ne mogu. Danas mi treba nešto drugo.
Tada se ne izgubimo dramatično. Izgubimo se polako, usred sasvim običnog života.
Možda zato povratak sebi ne počinje još jednim poboljšanjem. Možda počinje jednim malim prekidom automatizma. Trenutkom u kojem umjesto „Što još moram napraviti?“ zastanemo i pitamo: „Kako sam ja upravo sada?“
Ne kako bih trebala biti. Ne kako bih željela izgledati. Ne što bih trebala osjećati. Nego, kako sam?
Ispod svih naših rasporeda, uloga, odgovornosti i beskrajnih „moram“ još uvijek je tijelo koje cijelo vrijeme govori. Samo smo ga možda prestale slušati.
U sljedećem dijelu vratit ćemo se upravo njemu.
Ponesi sa sobom
Ne moraš izbaciti sva svoja „moram“.
Samo ih počni primjećivati.I barem jednom danas, prije nego što napraviš sljedeću stvar, pitaj se: Što mi sada zapravo treba?
Robertina
NASTAVLJA SE DRUGI TJEDAN: DIO 3. — POVRATAK TIJELU KAO PRVI KORAK POVRATKA SEBI
Odgovori